Vjera u nevidljivo
Svijet nije ograničen na ono što naše ograničene čulne sposobnosti opažaju; istina je šira od svijeta materijalnih dokaza. Duh, koji je tajna našeg života, stvarnost je kojoj vjerujemo iako njegova bit nije dostupna našem čulnom opažanju. Tako je vjera u nevidljivo obilježje vjernika: on vjeruje u ono što stoji izvan materije oslanjajući se na istinite Allahove objave, i to je najuzvišenija razina uvjerenja.
Iz Allahove mudrosti i milosti prema nama, obavijestio nas je o onome što naš razum sam ne može dokučiti, i to putem svojih objava koje su došle izvana našim ja. Te božanske vijesti imale su uhodane putove, a najuzvišeniji među njima je slanje meleka izabranim poslanicima da prenesu šerijat; to je objašnjenje koje nas izvlači iz skučenosti materije u prostranstvo spoznaje o Allahu i djelovanja za Dan posljednji.
Vrlina i moral ne mogu biti postojani ako nisu izgrađeni na temelju vjerovanja; vjernik koji je uvjeren da ga Allah vidi u tajnosti i javnosti jedini će ostati pri dobru i izbjegavati zlo, bilo da dobije pohvalu ili ne. Onaj ko svoja djela svodi jedino na materijalne uzroke ostaje zarobljenik osobnih interesa i udaljen od duhovnog uzdizanja i uzvišenih ljudskih vrijednosti.
Zaključno, vjera u nevidljivo nije u sukobu sa zakonitostima prirode: Allah je Stvoritelj uzroka i posljedica. Ono što neki vide kao proturječje između nauke i određenih nevidljivih stvari u stvarnosti je ograničenost u razumijevanju. Na primjer, vremenska prognoza nije saznanje nevidljivog, nego proučavanje Allahovih zakonitosti u opaženim prirodnim pojavama, baš kao kad netko predvidi dolazak pošte jer je primijetio znakove prije njenog dolaska.
إن العالم لا يقتصر على ما تدركه حواسنا المحدودة، فالحقيقة أوسع من عالم الشهادة المادي. فالروح، التي هي سر حياتنا، حقيقة قائمة نؤمن بها رغم غياب ماهيتها عن إدراكنا الحسي. وهكذا، يُعد الإيمان بالغيب تمييزاً للمؤمن، حيث يصدق بما وراء المادة اعتماداً على خبر الله الصادق، وهو أسمى مراتب اليقين.
من حكمة الله ورحمته بنا أن أخبرنا عما تعجز عقولنا عن إدراكه وحده، وذلك عبر رسالاته التي جاءت من خارج ذواتنا. وقد اتخذت هذه الأخبار الإلهية طرقاً ثابتة، أعظمها إرسال الملائكة إلى الرسل المصطفين لتبليغ الشريعة؛ ليكون ذلك بياناً لنا يخرجنا من ضيق المادة إلى رحابة المعرفة بالله والعمل لليوم الآخر.
إن الأخلاق الفاضلة لا تستقيم إلا إذا بُنيت على أساس العقيدة الإيمانية، فالمؤمن الذي يوقن بأن الله يراه في سره وعلانيته هو وحده الذي يلتزم الخير ويجتنب الشر، سواء وجد ثناءً أو لم يجد. أما من يربط أفعاله بالأسباب المادية وحدها، فإنه يظل أسيراً لمصالحه الشخصية، معرضاً عن الرقي الروحي والقيم الإنسانية السامية.
ختاماً، إن الإيمان بالغيب لا يتناقض مع السنن الكونية، فالله هو خالق الأسباب والمسببات. وما يظنه البعض تعارضاً بين العلم وبعض الغيبيات، هو في الحقيقة قصور في الفهم. فالنشرة الجوية مثلاً ليست إدراكاً للغيب، بل استقراءً لسنن الله في الظواهر المادية المشهودة، تماماً كمن يرى قدوم البريد ويخبر به قبل وصوله.