Vjera u Posljednji dan

Musliman vjeruje da smrt nije kraj postojanja, već prijelaz iz doma djela u vječni život koji je pravi početak za svakog čovjeka. Dok nepažljivi smrt vide kao konačnost, vjernik shvata da je ona buđenje iz zaborava ovog svijeta; tada počinje život barzaha koji prethodi vječnom užitku ili bolnoj kazni, što potiče vjernika da bude stalno spreman za susret s Allahom kroz pokajanje, traženje oprosta i vraćanje prava njihovim vlasnicima.

Prisjećanje Posljednjeg dana smatra se temeljnim stubom koji usmjerava život vjernika; kad vidi sprovode i grobove, prisjeti se da je to njegova sudbina, ali se ne uznemirava, nego ispituje sebe prije nego što bude prekasno. Iskreni vjernik u prisećanju Ahireta nalazi pomoć za strpljenje u činjenju dobrih djela i snažan poticaj koji ga sprječava da počini grijeh, u nadi za Allahovim zadovoljstvom i u strahu od Njegove kazne onog dana kada će se srca i pogledi preokrenuti.

Kad nastupi Dan uskrsnuća i ljudi budu podignuti iz svojih grobova, svaki će čovjek biti podignut u stanju u kojem je umro; svi će biti dovedeni na sabiranje da stoje pred Sudom Božanske pravde. Tog teškog dana svakom će čovjeku biti pročitana njegova Knjiga u kojoj su djela zapisana s krajnjom preciznošću, i ni ugled ni imetak neće koristiti; jedino će se spasiti onaj čija su djela bila dobra, a ponižen će biti onaj koji je slijedio svoje strasti i prkosio svom Gospodaru. Svakom će biti nadoknađena nagrada u skladu s njegovom vjerom i djelima.

Stupnjevi vjernika u Džennetu razlikuju se prema njihovoj iskrenosti i trudu na Allahovom putu; to je Kuća koju je Allah pripremio za bogobojazne koji su na ovom svijetu strpljivo ostali pri istini. Zatajivači i tvrdoglavi nevjernici doživjet će kaznu za svoju ustrajnost u nevjeri, jer će na Dan kijameta spoznati veliku štetu kada im pokajanje neće koristiti. Zato se vjernik trudi biti među onima s desne strane koji se nadaju Allahovom milosrđu i oprostu, te izbjegava sve što vodi do Njegovog gnjeva i kazne.

يؤمن المسلم بأن الموت ليس نهاية الوجود، بل هو انتقال من دار العمل إلى حياة أبدية هي البداية الحقيقية لكل إنسان. فبينما يرى الغافلون الموت غايةً، يدرك المؤمن أنه يقظة من غفلة الدنيا، لتبدأ حياة البرزخ التي تسبق النعيم المقيم أو العذاب الأليم، مما يجعل المؤمن دائم الاستعداد للقاء الله بالتوبة والاستغفار ورد الحقوق لأهلها.

إن استحضار اليوم الآخر يُعدُّ ركناً أصيلاً يضبط حياة المؤمن؛ فهو يرى الجنائز والقبور فيتذكر أنها مصيره، لكنه لا يجزع بل يحاسب نفسه قبل فوات الأوان. فالمؤمن الصادق يجد في استذكار الآخرة عوناً على الصبر على الطاعات، ووازعاً قوياً يمنعه من ارتكاب المعاصي، طمعاً في رضا الله وخوفاً من عقابه يوم تتقلب فيه القلوب والأبصار.

عند قيام الساعة وبعث الناس من قبورهم، يُبعث كل امرئ على الحالة التي مات عليها، فيساق الجميع للحشر ليقفوا أمام محكمة العدل الإلهي. في ذلك اليوم العصيب، يقرأ كل إنسان كتابه الذي سُجلت فيه أعماله بدقة متناهية، ولا يغني فيه جاه ولا مال، بل ينجو من كان عمله صالحاً، ويذلُّ من اتبع هواه وعصى ربه، فلكل جزاؤه بحسب إيمانه وعمله.

تتفاوت منازل المؤمنين في الجنة بحسب إخلاصهم وجهادهم، وهي دار أعدها الله للمتقين الذين صبروا في الدنيا على الحق. أما المنكرون المعاندون فيلقون جزاء إصرارهم على الكفر، حيث يدركون يوم القيامة عظم الخسارة حين لا ينفع الندم. لذا، يسعى المؤمن ليكون من أصحاب اليمين الذين يرجون رحمة الله وعفوه، ويجتنب كل ما يؤدي إلى سخطه وعذابه.