Vjera u predodređenje

Vjera u predodređenje u islamu ne znači prisilu ili pasivnost, već je priznanje Allahove volje uz potvrdu ljudske odgovornosti. Allahova pravda se ne mjeri ograničenim ljudskim mjerilima; kao što učenik može smatrati strogo kažnjavanje učitelja nepravednim, a ustvari je to pravda u njegovu najboljem interesu, tako nam se Allahovi odredi ponekad mogu činiti nejasnima, ali su u svojoj suštini mudrost i pravda koje u potpunosti ne shvaćamo.

Allah je dao čovjeku razum i volju, i računa ga u okviru njegove moći i slobode. Tekstovi koji upućuju na prisilu odnose se na kozmičke stvari izvan naše moći o kojima rob ne odgovara, dok su djela koja nose nagradu i kaznu u sferi izbora čovjeka. Dakle, uputa i zabluda rezultat su truda pojedinca i djela koja je izabrao slobodnom voljom.

Rani pobožni (salaf) uzimali su vjeru u predodređenje kao poticaj za rad, jihad i preduzimanje razloga, vjerujući da su opskrba i rok određeni; radili su marljivo i pouzdali se u Allaha bez lijenosti. Pozivanje na predodređenje da bi se opravdao propust ili grijeh je slab i odbijen izgovor, jer čovjek ne zna svoj skriveni ishod, već često slijedi svoje strasti, pa nema opravdanja za ostavljanje onoga što nam je Allah naredio.

الإيمان بالقدر في الإسلام لا يعني الجبر أو التواكل، بل هو إقرار بمشيئة الله مع إثبات مسؤولية الإنسان. إن عدالة الله لا تُقاس بمقاييس البشر القاصرة؛ فكما قد يرى التلميذ تأديب معلمه ظلماً وهو عين العدل لمصلحته، قد تبدو لنا أقدار الله غامضة، لكنها في جوهرها حكمة وعدل لا نحيط بكافة جوانبهما.

يعطي الله الإنسان عقلاً وإرادة، ويحاسبه في نطاق قدرته وحريته فقط. النصوص التي توحي بالإجبار تشير إلى أمور كونية فوق طاقتنا لا يُسأل عنها العبد، بينما الأعمال التي يترتب عليها الثواب والعقاب هي في دائرة اختيار الإنسان. لذا، فإن الهداية والضلال هما نتيجة لسعي المرء وأعماله التي اختارها بإرادته الحرة.

اتخذ السلف الصالح من الإيمان بالقدر دافعاً للعمل والجهاد والأخذ بالأسباب، مؤمنين أن الرزق والأجل مقدران، فعملوا بجد وتوكلوا على الله دون كسل أو خمول. أما الاحتجاج بالقدر لتبرير التقصير أو المعصية فهو حجة واهية ومردودة، لأن الإنسان لا يعلم غيبه، بل يستجيب لشهوته، فليس لأحد عذر في ترك ما أمره الله به.