Vjera u nevidljivo

Svijet nije ograničen samo na ono što percipiraju naša ograničena osjetila, jer je istina šira od materijalnog svijeta svjedočenja. Duša, koja je tajna našeg života, postojeća je stvarnost u koju vjerujemo unatoč odsutnosti njezine suštine iz naše osjetilne percepcije. Stoga se vjera u nevidljivo smatra odlikom vjernika, jer on vjeruje u ono što je izvan materije, oslanjajući se na istinitu Božju vijest, što je najviši stupanj sigurnosti.

Iz Božje mudrosti i milosti prema nama, On nas je obavijestio o onome što naši umovi sami ne mogu shvatiti, i to putem Njegovih poruka koje su došle izvan nas samih. Ove božanske vijesti su poprimile ustaljene puteve, od kojih je najveći slanje anđela odabranim poslanicima radi prenošenja Šerijata; kako bi nam to bilo objašnjenje koje nas izvodi iz skučenosti materije u prostranstvo spoznaje Allaha i djelovanja za Sudnji dan.

Plemeniti moral ne može biti ispravan osim ako je izgrađen na temelju vjerskog vjerovanja. Vjernik koji je uvjeren da ga Allah vidi u tajnosti i javnosti jedini je koji se drži dobra i izbjegava zlo, bez obzira na to je li pohvaljen ili ne. Onaj tko svoja djela veže samo za materijalne uzroke, ostaje zarobljenik svojih osobnih interesa, zanemarujući duhovni napredak i uzvišene ljudske vrijednosti.

Zaključno, vjera u nevidljivo nije u suprotnosti s kozmičkim zakonima, jer Allah je Stvoritelj uzroka i posljedica. Ono što neki smatraju sukobom između znanosti i nekih nevidljivih stvari, zapravo je nedostatak razumijevanja. Na primjer, vremenska prognoza nije spoznaja nevidljivog, već je proučavanje Allahovih zakona u vidljivim materijalnim pojavama, baš kao što netko vidi dolazak pošte i obavijesti o tome prije nego što stigne.

إن العالم لا يقتصر على ما تدركه حواسنا المحدودة، فالحقيقة أوسع من عالم الشهادة المادي. فالروح، التي هي سر حياتنا، حقيقة قائمة نؤمن بها رغم غياب ماهيتها عن إدراكنا الحسي. وهكذا، يُعد الإيمان بالغيب تمييزاً للمؤمن، حيث يصدق بما وراء المادة اعتماداً على خبر الله الصادق، وهو أسمى مراتب اليقين.

من حكمة الله ورحمته بنا أن أخبرنا عما تعجز عقولنا عن إدراكه وحده، وذلك عبر رسالاته التي جاءت من خارج ذواتنا. وقد اتخذت هذه الأخبار الإلهية طرقاً ثابتة، أعظمها إرسال الملائكة إلى الرسل المصطفين لتبليغ الشريعة؛ ليكون ذلك بياناً لنا يخرجنا من ضيق المادة إلى رحابة المعرفة بالله والعمل لليوم الآخر.

إن الأخلاق الفاضلة لا تستقيم إلا إذا بُنيت على أساس العقيدة الإيمانية، فالمؤمن الذي يوقن بأن الله يراه في سره وعلانيته هو وحده الذي يلتزم الخير ويجتنب الشر، سواء وجد ثناءً أو لم يجد. أما من يربط أفعاله بالأسباب المادية وحدها، فإنه يظل أسيراً لمصالحه الشخصية، معرضاً عن الرقي الروحي والقيم الإنسانية السامية.

ختاماً، إن الإيمان بالغيب لا يتناقض مع السنن الكونية، فالله هو خالق الأسباب والمسببات. وما يظنه البعض تعارضاً بين العلم وبعض الغيبيات، هو في الحقيقة قصور في الفهم. فالنشرة الجوية مثلاً ليست إدراكاً للغيب، بل استقراءً لسنن الله في الظواهر المادية المشهودة، تماماً كمن يرى قدوم البريد ويخبر به قبل وصوله.