Vjerovanje u Allaha
Vjerovanje u Allaha nije samo teorijska ideja ili intelektualni luksuz, već je to urođena priroda duboko ukorijenjena u svakom čovjeku. Ljudska duša, koliko god je čovjek pokušavao prikriti strastima ili prekriti zaokupljenošću materijalnim stvarima, u nevoljama i opasnostima vraća se da pozove svog Stvoritelja i da Mu se utekne, svjesna u svojoj podsvijesti da ovaj svemir ima Moćnog Gospodara, i da njeno postojanje ne može biti čista slučajnost bez Stvoritelja.
Razum nas uči da sve u ovom ograničenom svemiru treba Stvoritelja, jer razmišljanje o veličini stvaranja čovjeka od kapljice sjemena do cjelovitog bića, precizan sustav po kojem se svemir kreće, i veze između stvari; sve to nedvojbeno ukazuje da iza ovog postojanja stoji Sveznajući, Mudri Bog. Zdrav razum je nemoćan zamisliti da je materija stvorila samu sebe ili da je slučajnost stvorila ovaj veličanstveni sustav.
Spoznaja Allaha dolazi kroz razmišljanje o Njegovim kozmičkim i kur'anskim znakovima koji se obraćaju i urođenoj prirodi i razumu istovremeno. Kada musliman shvati da je Allah Stvoritelj i Vlasnik ovog svemira, on Ga obožava kao Jedinog Boga, ne pridružuje Mu nikoga u ibadetu (obožavanju), i ne traži korist niti otklanjanje štete osim od Njega, slijedeći u tome put poslanika, mir neka je s njima, koji su svoja srca i djela usmjerili samo Allahu.
Istinsko vjerovanje očituje se u djelovanju i ponašanju vjernika, ono se ne ograničava samo na srčano uvjerenje, već se manifestira u poslušnosti i pokoravanju Allahovim naredbama. Ljubav prema Allahu i strah od Njega su duh ibadeta (obožavanja) koji život vjernika pretvara u neprekinuti niz korisnih djela, gdje se uobičajeni svakodnevni rad, iskrenom namjerom i predanošću, pretvara u ibadet kojim vjernik traži zadovoljstvo svoga Gospodara, slijedeći u tome ono što je donio Poslanik Muhammed ﷺ.
الإيمان بالله ليس مجرد فكرة نظرية أو ترفاً عقلياً، بل هو فطرة راسخة في أعماق كل إنسان. إن النفس البشرية، مهما حاول المرء حجبها بالشهوات أو غطّاها بالانشغال بالماديات، تعود عند الشدائد والأخطار لتنادي خالقها وتلجأ إليه، مدركةً بعقلها الباطن أن لهذا الكون رباً قديراً، وأن وجودها لا يمكن أن يكون مصادفة محضة بلا صانع.
يعلمنا العقل أن كل شيء في هذا الكون المحدود يحتاج إلى مُوجد، فالتفكر في عظمة خلق الإنسان من نطفة إلى إنسان متكامل، والنظام الدقيق الذي يسير عليه الكون، والروابط بين الأشياء؛ كل ذلك يقطع بأن وراء هذا الوجود إلهاً عليماً حكيماً. إن العقل السليم يقف عاجزاً عن تصور أن المادة خلقت نفسها أو أن المصادفة أوجدت هذا النظام البديع.
إن معرفة الله تأتي من خلال التأمل في آياته الكونية والقرآنية التي تخاطب الفطرة والعقل معاً. فعندما يدرك المسلم أن الله هو الخالق والمالك لهذا الكون، فإنه يوحده في ألوهيته، لا يشرك معه أحداً في عبادته، ولا يطلب النفع أو دفع الضر إلا منه، متأسياً في ذلك بمسيرة الأنبياء عليهم السلام الذين وجهوا قلوبهم وأعمالهم لله وحده.
يظهر الإيمان الصادق في عمل المؤمن وسلوكه، فهو لا يقتصر على العقيدة القلبية، بل يتجلى في الطاعة والامتثال لأوامر الله. إن حب الله وخوفه هما روح العبادة التي تحول حياة المؤمن إلى سلسلة متصلة من الأعمال النافعة، حيث يتحول العمل اليومي العادي بصدق النية والإخلاص إلى عبادة يبتغي بها المؤمن وجه ربه، متبعاً في ذلك ما جاء به النبي محمد ﷺ.