Vjerovanje u Sudnji dan

Musliman vjeruje da smrt nije kraj postojanja, već prijelaz iz svijeta djela u vječni život koji je pravi početak za svakog čovjeka. Dok nemarni vide smrt kao kraj, vjernik shvaća da je to buđenje iz zaborava dunjaluka (ovog svijeta), nakon čega počinje život Berzaha (međusvijeta) koji prethodi trajnom uživanju ili bolnoj kazni, što vjernika čini uvijek spremnim za susret s Allahom kroz pokajanje, traženje oprosta i vraćanje prava njihovim vlasnicima.

Sjećanje na Sudnji dan predstavlja temeljni stub koji uređuje život vjernika; on vidi dženaze (sprovode) i grobove i sjeća se da je to i njegova sudbina, ali ne očajava, već preispituje sebe prije nego što bude prekasno. Iskreni vjernik u sjećanju na Ahiret (Onaj svijet) pronalazi pomoć za strpljivost u pokornosti i snažan poticaj koji ga sprječava da čini grijehe, u želji za Allahovim zadovoljstvom i strahu od Njegove kazne na Dan kada će se srca i pogledi prevrtati.

Kada nastupi Čas (Sudnji dan) i ljudi budu proživljeni iz svojih grobova, svatko će biti proživljen u stanju u kojem je umro, i svi će biti sakupljeni (Hašr) da stoje pred sudom Božanske pravde. Tog teškog dana, svaka će osoba čitati svoju knjigu u kojoj su njena djela zabilježena s krajnjom preciznošću, i u njoj neće koristiti ni ugled ni bogatstvo, već će se spasiti onaj čija su djela bila dobra, a bit će ponižen onaj tko je slijedio svoje prohtjeve i bio neposlušan svome Gospodaru, jer će svatko dobiti svoju nagradu prema svojoj vjeri i djelima.

Položaji vjernika u Džennetu (Raju) razlikuju se prema njihovoj iskrenosti i borbi, a to je boravište koje je Allah pripremio za bogobojazne koji su na dunjaluku strpljivo ustrajali na istini. Što se tiče tvrdoglavih poricatelja, oni će dobiti kaznu za svoje ustrajavanje u nevjerovanju, jer će na Sudnjem danu shvatiti veličinu gubitka kada pokajanje više neće koristiti. Stoga, vjernik nastoji biti među onima s desne strane (ashabul-jemin) koji se nadaju Allahovoj milosti i oprostu, i izbjegava sve što vodi Njegovoj srdžbi i kazni.

يؤمن المسلم بأن الموت ليس نهاية الوجود، بل هو انتقال من دار العمل إلى حياة أبدية هي البداية الحقيقية لكل إنسان. فبينما يرى الغافلون الموت غايةً، يدرك المؤمن أنه يقظة من غفلة الدنيا، لتبدأ حياة البرزخ التي تسبق النعيم المقيم أو العذاب الأليم، مما يجعل المؤمن دائم الاستعداد للقاء الله بالتوبة والاستغفار ورد الحقوق لأهلها.

إن استحضار اليوم الآخر يُعدُّ ركناً أصيلاً يضبط حياة المؤمن؛ فهو يرى الجنائز والقبور فيتذكر أنها مصيره، لكنه لا يجزع بل يحاسب نفسه قبل فوات الأوان. فالمؤمن الصادق يجد في استذكار الآخرة عوناً على الصبر على الطاعات، ووازعاً قوياً يمنعه من ارتكاب المعاصي، طمعاً في رضا الله وخوفاً من عقابه يوم تتقلب فيه القلوب والأبصار.

عند قيام الساعة وبعث الناس من قبورهم، يُبعث كل امرئ على الحالة التي مات عليها، فيساق الجميع للحشر ليقفوا أمام محكمة العدل الإلهي. في ذلك اليوم العصيب، يقرأ كل إنسان كتابه الذي سُجلت فيه أعماله بدقة متناهية، ولا يغني فيه جاه ولا مال، بل ينجو من كان عمله صالحاً، ويذلُّ من اتبع هواه وعصى ربه، فلكل جزاؤه بحسب إيمانه وعمله.

تتفاوت منازل المؤمنين في الجنة بحسب إخلاصهم وجهادهم، وهي دار أعدها الله للمتقين الذين صبروا في الدنيا على الحق. أما المنكرون المعاندون فيلقون جزاء إصرارهم على الكفر، حيث يدركون يوم القيامة عظم الخسارة حين لا ينفع الندم. لذا، يسعى المؤمن ليكون من أصحاب اليمين الذين يرجون رحمة الله وعفوه، ويجتنب كل ما يؤدي إلى سخطه وعذابه.