Vjerovanje u Božju odredbu

Vjerovanje u Božju odredbu (kader) u islamu ne znači fatalizam niti pasivnost, već je to priznavanje Allahove volje uz potvrđivanje čovjekove odgovornosti. Allahova pravednost ne mjeri se ograničenim ljudskim mjerilima; jer kao što učenik može vidjeti učiteljevu disciplinu kao nepravdu, iako je to sama pravednost za njegovo dobro, tako nam se i Allahove odredbe mogu činiti tajanstvenima, ali su u svojoj suštini mudrost i pravda čije sve aspekte ne možemo shvatiti.

Allah daje čovjeku razum i volju, i poziva ga na odgovornost samo u okviru njegove sposobnosti i slobode. Tekstovi koji sugeriraju prisilu odnose se na kozmičke stvari izvan naše moći za koje rob nije odgovoran, dok su djela za koja slijedi nagrada i kazna u sferi čovjekovog izbora. Stoga su uputa i zabluda rezultat čovjekovog truda i djela koja je odabrao svojom slobodnom voljom.

Pobožni prethodnici (selef) su vjerovanje u Božju odredbu uzeli kao poticaj za rad, borbu (džihad) i poduzimanje uzroka, vjerujući da su opskrba i životni vijek određeni, pa su marljivo radili i oslanjali se na Allaha bez lijenosti ili pasivnosti. Međutim, pozivanje na Božju odredbu radi opravdavanja propusta ili grijeha je slab i odbačen argument, jer čovjek ne poznaje nevidljivo (gajb), već se prepušta svojim strastima, pa nitko nema izgovor da napusti ono što mu je Allah naredio.

الإيمان بالقدر في الإسلام لا يعني الجبر أو التواكل، بل هو إقرار بمشيئة الله مع إثبات مسؤولية الإنسان. إن عدالة الله لا تُقاس بمقاييس البشر القاصرة؛ فكما قد يرى التلميذ تأديب معلمه ظلماً وهو عين العدل لمصلحته، قد تبدو لنا أقدار الله غامضة، لكنها في جوهرها حكمة وعدل لا نحيط بكافة جوانبهما.

يعطي الله الإنسان عقلاً وإرادة، ويحاسبه في نطاق قدرته وحريته فقط. النصوص التي توحي بالإجبار تشير إلى أمور كونية فوق طاقتنا لا يُسأل عنها العبد، بينما الأعمال التي يترتب عليها الثواب والعقاب هي في دائرة اختيار الإنسان. لذا، فإن الهداية والضلال هما نتيجة لسعي المرء وأعماله التي اختارها بإرادته الحرة.

اتخذ السلف الصالح من الإيمان بالقدر دافعاً للعمل والجهاد والأخذ بالأسباب، مؤمنين أن الرزق والأجل مقدران، فعملوا بجد وتوكلوا على الله دون كسل أو خمول. أما الاحتجاج بالقدر لتبرير التقصير أو المعصية فهو حجة واهية ومردودة، لأن الإنسان لا يعلم غيبه، بل يستجيب لشهوته، فليس لأحد عذر في ترك ما أمره الله به.