Šehade
Šehada je ulaz u islam, i to je izjava: „Nema boga osim Allaha, Muhammad je Allahov poslanik.“ To znači da nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i da je Muhammad ﷺ Njegov rob i poslanik, i pečat svih vjerovjesnika.
Dvije šehade su prva vrata za ulazak u islam, i one su potvrda jezikom vjernika i vjerovanje srcem da nema boga osim Allaha, i da je Muhammad ﷺ Njegov poslanik. Ova potvrda nije samo puke riječi, već je to zavjet kojim se musliman obvezuje na jednoboštvo (tevhīd) Allaha Jedinog u svom obožavanju i pokornosti, i na odbacivanje svih lažnih božanstava osim Njega, za koje duše mogu pogrešno smatrati da donose korist ili štetu.
Značenje jednoboštva (tevhīda) zahtijeva da čovjek nikoga ne pridružuje Allahu u Njegovoj vlasti ili zakonodavstvu. Kao što je Allah Stvoritelj svega i Vlasnik ovog univerzuma, tako je On jedini Koji zaslužuje obožavanje. Jedan od njegovih preduvjeta je da rob iskreno posveti svoje srce Allahu u svim svojim poslovima, čineći svoju ljubav prema Gospodaru iznad svake druge ljubavi, i svoju bojazan i nadu vežući samo za Njega, čvrsto vjerujući da u stvarnosti nema ni koristi ni štete osim od Njega, Uzvišenog.
Islam se ne zaustavlja na granicama teorijskog vjerovanja, već se proteže na ljudsko ponašanje i djelovanje. Obožavanje kod muslimana obuhvaća svako korisno djelo koje čini u želji da postigne Allahovo zadovoljstvo, počevši od izvršavanja obaveza (farzova) pa sve do izgradnje Zemlje dobrom. Ovaj pristup čini cijeli život vjernika usmjerenim prema najvišem cilju, a to je zadovoljstvo njegovog Stvoritelja i djelovanje u skladu s Njegovom naredbom, koristeći se zakonitim sredstvima koja je Allah stvorio na ovom svijetu.
الشهادة هي بوابة الإسلام، وهي قول: «لا إله إلا الله محمد رسول الله». تعني أنه لا معبود بحق إلا الله وحده لا شريك له، وأن محمدًا صلى الله عليه وسلم عبده ورسوله وخاتم النبيين.
الشهادتان هما الباب الأول لدخول الإسلام، وهما إقرار بلسان المؤمن وتصديق بقلبه بأن لا إله إلا الله، وأن محمداً ﷺ هو رسوله. وهذا الإقرار ليس مجرد كلمات عابرة، بل هو ميثاق يلتزم فيه المسلم بتوحيد الله وحده في عبادته وطاعته، ونبذ كل ما سواه من المعبودات الباطلة التي قد تتوهم النفوس فيها النفع أو الضر.
إن معنى التوحيد يقتضي ألا يشرك الإنسان مع الله أحداً في سلطانه أو تشريعه. فكما أن الله هو الخالق لكل شيء والمالك لهذا الكون، فإنه وحده المستحق للعبادة. ومن لوازمه أن يخلص العبد قلبه لله في كل شؤونه، فيجعل حبه لربه فوق كل حب، ويجعل خوفه ورجاءه معلقاً به وحده، موقناً أنه لا نافع ولا ضار في الحقيقة إلا هو سبحانه.
لا يقف الإسلام عند حدود العقيدة النظرية، بل يمتد ليشمل سلوك الإنسان وعمله. فالعبادة عند المسلم تتسع لتشمل كل تصرف نافع يقوم به ابتغاء وجه الله، بدءاً من أداء الفرائض وصولاً إلى عمارة الأرض بالخير. إن هذا النهج يجعل حياة المؤمن كلها موجهة نحو الغاية العظمى، وهي إرضاء خالقه والعمل وفق أمره، مستعيناً بالوسائل المشروعة التي جعلها الله في هذا الكون.