Što je islam?
Islam je vjera monoteizma i mira, poziva na obožavanje samo Allaha, vjerovanje u sve Njegove poslanike, dobra djela i plemenite moralne osobine. Riječ „islam“ znači predanost Allahu i pokoravanje Njegovoj naredbi s ljubavlju i zadovoljstvom.
Islam nisu samo ograničenja, već je to način života koji regulira čovjekovu težnju između hitnih želja i odgođenih rezultata. Poput učenika koji napušta svjetovne zabave kako bi se pripremio za ispit, musliman shvaća da je ovaj svijet prolazna postaja i da ono što vidimo od prolaznih strasti i užitaka ne vrijedi ništa u usporedbi s trajnim užitkom na Ahiretu (onom svijetu). To je prirodna sposobnost razuma koja razlikuje istinu od laži, korisno od štetnog, kako bi uzdigla čovjeka prema uzvišenosti i plemenitosti.
Čovjek po svojoj prirodi teži slobodi i odbija ograničenja, ali islam nas uči da apsolutna sloboda bez kontrole pretvara društvo u kaos. Sam razum je ograničenje, civilizacija je ograničenje, i pravda je ograničenje. Stoga je vjerska obaveza bila teška za dušu, poput uspona na planinu, jer je duša sklona nagibu. Ali onaj tko prakticira ovu strpljivost pronalazi slast imana (vjere), baš kao što pacijent pronalazi ozdravljenje nakon bolne dijete od ukusne hrane.
Suština vjere je vjerovanje u postojanje jednog Boga, Stvoritelja svemira, Onoga koji zna tajne, koji vidi čovjeka u njegovoj samoći i u javnosti. Ovo vjerovanje potiče vjernika da se pridržava plemenitih moralnih osobina, jer iman nije samo izgovaranje šehade, već je to izgradnja Zemlje i pročišćenje duše. Musliman obožava Allaha kao da Ga vidi, a ako Ga ne vidi, sigurno zna da ga Allah vidi, pa njegovo ponašanje postaje svjedok njegove iskrenosti i istinitosti njegove vjere.
Islam je poziv na monoteizam, rad i realizam. Allah nas nije stvorio kao anđele koji ne griješe, niti kao životinje koje nemaju razum, već nam je dao razum i volju da izaberemo svoj put. Cilj vjernika je postići Allahovo zadovoljstvo, pomažući se ibadetima (bogoslužjem) koji organiziraju njegov život, od namaza (molitve) koji ga povezuje s Gospodarom, posta koji pročišćava njegovu dušu, zekata (milostinje) koji ostvaruje solidarnost, i hadža (hodočašća) koji okuplja muslimane na dobru. To je uravnotežen pristup koji spaja izgradnju dunjaluka (ovog svijeta) i rad za Ahiret (onaj svijet).
الإسلام دين التوحيد والسلام، يدعو إلى عبادة الله وحده، والإيمان برسله جميعًا، والعمل الصالح، ومكارم الأخلاق. كلمة «إسلام» تعني الاستسلام لله والانقياد لأمره بمحبة ورضا.
الإسلام ليس مجرد قيود، بل هو منهج حياة يضبط سعي الإنسان بين الرغبات العاجلة والنتائج المؤجلة. مثل التلميذ الذي يترك لهو الدنيا ليستعد للامتحان، يدرك المسلم أن الدنيا دار ممر، وأن ما نراه من شهوات ولذات عابرة لا تساوي شيئاً أمام اللذة الدائمة في الآخرة. إنها فطرة العقل التي تفرق بين الحق والباطل، وبين النافع والضار، لترتقي بالإنسان نحو السمو والرفعة.
الإنسان بطبعه يميل إلى الحرية ويرفض القيود، لكن الإسلام يعلمنا أن الحرية المطلقة دون ضابط تحول المجتمع إلى فوضى، فالعقل نفسه قيد، والحضارة قيد، والعدالة قيد. لذا، كان التكليف بالدين ثقيلاً على النفس كصعود الجبل، لأن النفس طبعت على الميل للمنحدر، لكن من يمارس هذا الصبر يجد حلاوة الإيمان، تماماً كما يجد المريض عافيته بعد حمية مؤلمة عن أطايب الطعام.
حقيقة الدين هي الاعتقاد بوجود إله واحد، خالق للكون، مطلع على السرائر، يرى الإنسان في خلوته وجلوته. هذا الاعتقاد يدفع المؤمن للالتزام بمكارم الأخلاق، فالإيمان ليس مجرد نطق بالشهادتين، بل هو عمارة للأرض وتزكية للنفس. إن المسلم يعبد الله كأنه يراه، فإن لم يكن يراه، فإنه يعلم يقيناً أن الله يراه، فيغدو سلوكه شاهداً على إخلاصه وصدق إيمانه.
الإسلام دعوة للتوحيد والعمل والواقعية، فالله لم يخلقنا ملائكة لا يخطئون، ولا بهائم لا تعقل، بل منحنا عقلاً وإرادة لنختار طريقنا. إن غاية المؤمن هي نيل رضوان الله، مستعيناً بالعبادات التي تنظم حياته، من صلاة تصله بربه، وصيام يهذب نفسه، وزكاة تحقق التكافل، وحج يجمع المسلمين على الخير. إنه منهج متوازن يجمع بين إعمار الدنيا والعمل للآخرة.